humòrističin

prid. G humòrističina; ž. humòrističina, s. humòrističino koji pripada humoristici

húmus

im. m. G húmusa geol. gornji hranjivi sloj tla koji nastaje raspadanjem tvari biljnoga i životinjskoga podrijetla

húmusnī

prid. G húmusnōg(a); ž. húmusnā, s. húmusnō koji se odnosi na humus [humusno tlo]

hungarìzam

im. m. G hungarìzma; mn. N hungarìzmi, G hungarìzāmā jez. riječ mađarskoga podrijetla posuđena u koji drugi jezik i prilagođena njegovu jezičnom sustavu

hȗnta

im. ž. G hȗntē pol. skupina ljudi koji vladaju zemljom koju su osvojili vojnim udarom

hȕnjavica

im. ž. G hȕnjavicē med. virusna bolest dišnih putova; sin. prehlada

hȕrā

usk. izriče oduševljenje [Hura, pobijedili smo!]  hip hip ~ izriče bodrenje i poticanje

hùškāč

im. m. G huškáča, V hȕškāču; mn. N huškáči, G huškáčā osoba koja koga nagovara na pobunu ili sukob [ratni ~]

huškàčica

im. ž. G huškàčicē; mn. N huškàčice, G huškàčīcā žena koja koga nagovara na pobunu ili sukob [ratna ~]

huškàčičin

prid. G huškàčičina; ž. huškàčičina, s. huškàčičino koji pripada huškačici

hùškāčkī

prid. G hùškāčkōg(a); ž. hùškāčkā, s. hùškāčkō koji se odnosi na huškače [~ govori]

hȕškati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. hȕškām, 3. l. mn. hȕškajū, imp. hȕškāj, aor. hȕškah, imperf. hȕškāh, prid. r. hȕškao, prid. t. hȕškān nagovarati koga na pobunu ili sukob

hv

oznaka za hvat

hvála

im. ž. G hválē; mn. N hvále, G hválā 1. neskl. izriče zahvalnost [Hvala!; Hvala na pomoći; Najljepša ~!] 2. zast. v. pohvala ♦ i to mi je ~ kakva drskost, kakva nezahvalnost

hvalìsānje

im. s. G hvalìsānja pretjerano isticanje vlastitih osobina, sposobnosti ili zasluga; sin. hvastanje

hvalìsati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. hvàlišēm se, 3. l. mn. hvàlišū se, imp. hvàliši se, aor. hvalìsah se, imperf. hvàlisāh se, prid. r. hvalìsao se pretjerano isticati svoje osobine, sposobnosti ili zasluge; sin. hvastati se

hvalìsav

prid. G hvalìsava; odr. hvalìsavī, G hvalìsavōg(a); ž. hvalìsava, s. hvalìsavo; komp. hvalisàvijī koji voli pretjerano isticati vlastite osobine, sposobnosti ili zasluge [~ čovjek]; sin. hvastav

hvalìsavōst

im. ž. G hvalìsavosti, I hvalìsavošću/hvalìsavosti osobina onoga koji je hvalisav; sin. hvastavost

hváliti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. hvȃlīm, 3. l. mn. hvȃ, imp. hváli, aor. hválih, imperf. hvȃljāh, prid. r. hválio, prid. t. hvȃljen lijepo govoriti o kojoj osobi, stvari ili pojavi ističući njezine dobre osobine, sposobnosti ili zasluge [~ učenike; ~ glazbu; pretjerano ~]; ant. kuditi • hváliti se povr. isticati svoje dobre osobine, sposobnosti ili zasluge

hvȁlospjēv

im. m. G hvȁlospjēva; mn. N hvȁlospjēvi, G hvȁlospjēvā glazb., knjiž. 1. jd. lirska pjesnička književna vrsta koja obuhvaća svečane pjesme kojima se slavi ili veliča koja osoba, božanstvo, priroda i sl. 2. književno djelo koje pripada istoimenoj vrsti [~ životu; ~ Suncu]

hváljēnje

im. s. G hváljenja 1. lijepo govorenje o kojoj osobi, stvari ili pojavi isticanjem njezinih dobrih osobina, sposobnosti ili zasluga 2. isticanje svojih dobrih osobina, sposobnosti ili zasluga

hvȁstānje

im. s. G hvȁstānja pretjerano isticanje vlastitih osobina, sposobnosti ili zasluga; sin. hvalisanje

hvȁstati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. hvȁstām se, 3. l. mn. hvȁstajū se, imp. hvȁstāj se, aor. hvȁstah se, imperf. hvȁstāh se, prid. r. hvȁstao se pretjerano isticati svoje osobine, sposobnosti ili zasluge; sin. hvalisati se

hvȁstav

prid. G hvȁstava; odr. hvȁstavī, G hvȁstavōg(a); ž. hvȁstava, s. hvȁstavo; komp. hvastàvijī koji voli pretjerano isticati vlastite osobine, sposobnosti ili zasluge [~ čovjek]; sin. hvalisav

hvȃt

im. m. G hvȃta, L hvátu, N mn. hvȃti, G hvátā/hvátī zast. mjerna jedinica za duljinu (hv)  četvorni ~ mjerna jedinica za površinu zemljišta, 3,6 kvadratna metra (čhv); metrički/prostorni ~ iznimno dopuštena mjerna jedinica za obujam, četiri kubna metra

hvàtāljka

im. ž. G hvàtāljkē, DL hvàtāljci; mn. N hvàtāljke, G hvàtāljkā/hvàtāljkī naprava kojom se što hvata

hvȁtānje

im. s. G hvȁtānja 1. uzimanje rukama onoga što se kreće ili što je u pokretu; sin. lovljenje 2. nastojanje da se uhvati onoga tko bježi ili se skriva; sin. lovljenje 3. pren. obuzimanje ili svladavanje koga; sin. lovljenje 4. grabljenje plijena; sin. lovljenje 5. dohvaćanje čega rukom kao uporišta ili oslonca; sin. primanje

hvȁtati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. hvȁtām, 3. l. mn. hvȁtajū, imp. hvȁtāj, aor. hvȁtah, imperf. hvȁtāh, prid. r. hvȁtao, prid. t. hvȁtān 1. uzimati rukama ono što se kreće ili što je u pokretu [~ loptu]; sin. loviti 2. nastojati uhvatiti onoga tko bježi ili se skriva [~ lopove; ~ zatvorenike u bijegu]; sin. loviti 3. pren. 3. l. a. obuzimati ili svladavati koga [San me hvata.]; sin. loviti b. razg. v. obuzimati 4. grabiti plijen [~ miševe]; sin. loviti • hvȁtati se povr. 1. pren. počinjati se ozbiljno baviti čime [~ se učenja; ~ se posla]; sin. bacati se pren., razg. v. pod bacati, prianjati pren., prihvaćati se pren. v. pod prihvaćati, primati se pren. v. pod primati, pristupati pren. 2. rukom dohvaćati što kao uporište ili oslonac [~ se za stolac; ~ se za glavu]; sin. pridržavati se v. pod pridržavati, prihvaćati se v. pod prihvaćati, primati se v. pod primati

hvȁtīšte

im. s. G hvȁtīšta; mn. N hvȁtīšta, G hvȁtīštā mjesto za hvatanje

hvója

im. ž. G hvójē; mn. N hvóje, G hvȏ v. izdanak

Hz

oznaka za herc

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga